Moje tijelo je najvjerojatnije građeno i napravljeno kao i vaše. Spustite vaš pogled na vaše udove i trup, prstima ispipajte svoje lice, tamo osjećate pod jagodicama meku kožu, oči, nos, hrapave usnice, zar ne? I ako nastavite pratiti taj utrli put, osjetit ćete svoju mekanu kosu pod svojim prstima i male uši koje se sramežljivo skrivaju ispod kose. Onda vaš vrat je stup koji drži ponosno vašu glavu, osjetite kosti i zrak koji prolazi kroz taj tunel. Nasmijete se ili počnete govoriti, pa osjetite lagano vibriranje glasa, a vaše bilo pravilno tutnja iznad žile kucavice. I nastavili biste se dirati tako cijeli dan, istraživali biste se, samo zato što sam vas ja zamolila da se pogledate. Nagovorila sam vas. Pogledajte svoje tijelo i recite da ste lijepi jer to i jeste.

I da mogu, zatražila bih od vas da se zamrzite jer mogu, ali ne želim. Nisam zato ovdje, nikad niti neću biti. Ja ne vidim smisao u tom da vam objašnjavam bilo što. Samo znam da...

Ali dirajte samo lice. Lica kriju toliko i pokazuju previše, nekad znaju i varati. Toliko emocija može pokazati samo lice, ne trebaju vam ruke i noge. Možete pustiti suzu, tužni ste. Nasmijete se, sretni ste. Boli vas nešto; mala bora brige ili boli vam se pojavi nasred čela. Lica ljudi su predivna i poput umjetničkih djela su. Moralo vam se dogoditi barem jednom da ste ugledali nekoga i rekli: „Da, ova osoba je prekrasna. Posjeduje ljepotu koja ih može dovesti u opasnost“. Ljudi su to nekad znali govoriti i meni, pogotovo kada sam bila mala. Čak me i dan danas zaustavljaju nasred ceste i kažu mi da sam prekrasna osoba. Ja im zahvalim, ali iskreno ne znam da li sam im na tome zahvalna. To nabija mnoge komplekse, nažalost. Jeste li lijepa osoba zbog izgleda? Možete li biti prelijepa osoba, ali ogavnog karaktera, zli? Da, da, znam. Ima i takvih. Ali zašto bih se ja trudila biti netko i ostavljati dojam kada moja inteligencija ili moja duša ne ostavljaju nikakav dojam na ljude. Samo izgled pomoću kojeg odlučuju jesam li vrijedna riječi. To i boli.

Dok ovo zapisujem na mali papirić, zagriznem usnicu i osjetim britku bol, okrenem svoju glavu na desno, naslonim ju na svoje rame i ugledam mladog mladića i djevojku kako me pogledavaju. Nasmiju mi se, ali ja ne reagiram. Umorna sam i sve me boli. Protrljam svoje umorne, plave oči i maknem gumicu iz svoje zapetljane kose, a ona se rasprostre oko mojih ramena. Barem ono malo crne kose. Spremim mali papirić u malu bilježnicu, a malu bilježnicu u platnenu torbu. Omotam tamnozeleni šal oko svojeg vrata i prebacim svoju torbu preko ramena. Izvadim malu plastičnu karticu iz torbe s kojom otvorim vrata na ulazu knjižnice, onda stubama siđem do masivnih ulaznih vrata okovanih u željezo i uskoro se nađem na hladnom, zimskom zraku. Brzo zakopčam sve male gumbiće na jakni i krenem utabanim putem punim snijegom do autobusne stanice. Tamo se naslonim na staklo i promatram igru pahulja na uličnom svjetlu. Fasciniraju me, kako su spore u svojem dolasku do tla, kao da znaju da će se otopiti u roku par sekunda. Pametne su.

Moj bus ubrzo dođe, a ja se posjednem u ono sjedalo pokraj prozora kao i uvijek. Zalijepim svoje lice uz hladnu površinu i počnem promatrati kasnonoćne šetače i ljubavnike koji se iskradaju da se nađu. Znala sam da ja nikad neću biti jedna od njih, jer mi se ponekad činilo da ne znam voljeti. Znam se diviti stvarima i ljudima, ali nikad nisam osjećala bilo kakvu povezanost s njima. Ugledam onaj zanimljivi par iz knjižnice koji sam vidjela prije malo i nasmijem se sama sebi. Nisu me vidjeli i meni je bilo drago. Počela sam gledati ravno ispred sebe i samo pokušala blokirati tuđe glasove oko mene. Bili su preglasni i stvarali su mi glavobolju. U mnogim slučajevima ne volim slušati nepoznate ljude. Čini mi se kao da ulazim i kročim u sasvim novo područje osobnog. Nije to moj posao, niti stvar oko koje bi se trebala baviti. Ne volim kada ljudi govore preglasno pa ih čujete kako se jadaju i jadaju oko nekih banalnih glupih poslova, a zapravo ne vide rješenje. Niti kada se ljudi dodiruju i razmjenjuju nježnosti točno ispred mene, kao da im treba svjedok da potvrdi njihovu ljubav. Glupo.

„Slobodno?“ upita me neki muški glas, ja okrenem svoju glavu i ugledam mladog muškarca s kovrčavom gustom kosom i bradom, vrata omotanog šalom i samo kimnem glavom. Ne volim strance, premda ih volim promatrati. Iz daljine. Kada su ovako blizu mene osjećam se neugodno. Promeškoljim se na svojem mjestu i gurnem svoju stražnjicu dalje od strančevog bedra. Stisnem svoje zube i pomolim se da će sići za dvije stanice. Nisam ga mogla gledati, a da ne privlačim pažnju pa sam ga pažljivo gledala kutkom oka, njegove jednostavne pokrete: poput vađenja slušalica i priključivanja na telefon, stavljanja slušalica u uši i paljenja glazbe. Opustio se je u sjedalu i zatvorio svoje oči. Divno. Sada sam zarobljena između mladog zgodnog čovjeka i hladnog zatvorenog prozora. „Što ako ne siđe za par stanica?“, pomislim manično. „Što ako...?“ Počela sam paničariti bez određenog razloga, ali rečem sebi da se smirim i da ću pristojno prodrmati mladog čovjeka ako budem trebala sići na stanicu.

Izvadim svoje slušalice iz torbe i stavim ih u telefon, pronađem jednu određenu pjesmu i počnem ju slušati. Pala Friendly Firesa, savršeno. Zatvorim svoje oči i otplovim. Moje putovanje od gradske knjižnice do mojeg stana u predgrađu traje preko pola sata i nekad znam biti toliko umorna i zaspim, pa me vozač probudi na zadnjoj stanici. Tada poput pravog idiota opsujem sve i izađem iz busa, a onda trebam propješačiti dobar put do doma.

I tada sam uspjela nekako se isključiti i zaspati, premda nisam osjećala umor. Probudilo me lagano mrdanje i odmah sam pretpostavila da je vozač busa, ali ispred mene je bilo mlado lice mojeg suputnika. Polupospano mu se nasmijem, a to nisam trebala napraviti jer se i on nasmijao i prstom maknuo zalutali pramen kose koji mi je padao preko lica. Ja se trznem i on je primjetio strah koji se pojavio u mojim očima jer njegov smijeh nestao i on se dignuo iz sjedala i izašao iz busa. Ovakva komunikacija lišena riječi me ostavila šokiranom, ali kada je vozač došao do mene i pitao idem li ili ne, ja sam se brzo ustala, isključila glazbu i izašla. Vidjela sam siluetu muškarca-dječaka koju je gutao padajući snijeg i počnem trčati za njim, nabijajući svoja stopala o tvrdi pločnik popločen palim snijegom i ledom. Kada sam ga sustignula, on se nije niti okrenuo prema meni, ali ja ga uhvatim za rame. On me pogleda iznenađeno, ali ne reče ništa, već izvadi slušalice iz uši i pogleda me.

„Hvala“, izustim plašljivo.
„Nema na čemu“, on reče, a ja primijetim da je hodao u smjeru moje zgrade.
„Ovaj... Ja ovdje živim“, pokažem mu prstom na drugu zgradu iza njega, on se okrene i pogleda ju, pa vrati pogled natrag na mene.
„I ja isto“, on reče. Čudno, pomislim. Nisam ga nikad do sada vidjela.
„Nisam te do sada vidio.“
„Nisam te do sada vidjela“, rečemo u istom trenutku pa se počnemo smijati.
„Hvala ti još jednom. Ne događa mi se tako često da zaspim. Čini se da sam bila umorna.“
„Ma ništa. Bojao sam se da se trebala sići na nekoj drugoj stanici, ali dobro je završilo, zar ne?“
„Meni je drago da je nekome stalo do mene.“

On počeše svoj nos i isključi svoj telefon, uhvati me za ruku iznenadno i tako krenusmo hodati do naše zgrade. Kada smo ušli unutra, on samo krene hodati po stepenicama i na prvom katu stane, pogleda me i reče: „Ovdje, prvi kat, treća vrata, tu živim. Sada znaš, strankinjo.“
„Hvala“, rečem mu i krenem prema četvrtom katu, gdje sam ja živjela.